Dobro

Oh pištolju moj svemoćni

Neki će činjenicu da u igri koristite samo pištolje gledati kao manu, međutim ova odluka je otvorila mogućnost nečemu što još nije viđeno u video igara – curveanju metaka (znam da nije u duhu rvackog jezika, al što drugo da napišem?)
Priznajem, ponekad ćete poželjeti uzeti shotgun ili kalašnjikov od palog neprijatelja, ali kada se sjetite da s njima ne bi mogli raditi sve te gluposti kao s pištoljem, prođe vas brzo.

Melee napadi

Melee napad se u igri izvodi tako da dođete pored neprijatelja i stisnete krug. Nema nikakvih kombinacija, nema nikakvog skilla – samo krug. Ali taj krug je čist ok. Mala je šteta što melee napada nema više, zato jer oni koji su tamo izgledaju brutalno. Imam osjećaj da su u prvoj verziji igre izgledali još brutalnije, ali da ih je ESRB natjerao da malo smanje to.U jednom melee napadu liku prvo slomite koljeno (sam zvuk je bolan) i zatim mu nabijete nož u facu. Krv naravno prekrije ekran a vaše lice prekrije osmijeh. Nisu na razini Bourneovog Identiteta, ali su dosta dobri.

Tranzicija između covera je genijalna

Prvo što ćete primjetiti kod igranja Wanteda je ovisnost o coveru. U igri ćete se jako malo slobodno kretati, većinu vremena ćete biti iza covera. Kako bi vam se igranje što više pojednostavilo, cover je praktički automatski. Što mislim pod automatski? U Wantedu da bi se premjestili iz covera u cover potrebno je samo okrenuti gljivu u smjeru kojem želimo ići i stisnuti X. Sad si mislite „Ok Sherlock, pa tak je u svim igrama“ – e pa nije. Wanted je cijeli napravljen oko covera tako da ćete dosta često igrati u uskim prostorima gdje se u biti krećete preko covera. Cijeli napredak kroz nivo moguće je napraviti kroz covere – rijetko ćete morati slobodno trčati (što je dobro zato jer Wesley trči ko retardiran).

Meci se kurvaju na veliko

Ono zbog čega igra iste sekunde nije pala u zaborav je upravo to iskrivljavanje putanje metka. Sjećate se svih onih puta kada vam se protivnik sakrivao iza nekog covera i nista ga mogli ubiti? E pa u Wantedu to nije problem. Odmah nakon prve misije dobivate mogućnost curveanja metaka te taj skill onda koristite do kraja igre. Kako se u igri (nažalost) puca sa R2 tipkom, curve metka se radi sa R1. Kut, odnosno smjer metka određujete desnom gljivom. Curveanje metaka je veoma lako napravljeno u igri te ćete ga „skužiti“ odmah iz prve. Sve što treba napraviti je pritisnuti R1, sa desnom gljivom naciljati lika kojeg želite pogoditi te zatim pustiti R1.

Osim curveanja metaka lik u igri posjeduje još neke zanimljive skillove. Nakon druge misije dobivate mogućnost usporavanja vremena (u Max Payne stilu). Bullet time vam omogućuje da u jednom prelasku iz covera u cover (samo ga tada možete upalit) koknete 2-3 lika odjednom. Igra će obično i pojedine killove koje napravite curveanjem metaka prikazati u slow motionu – prateći metak. Vidjeti ćete dosta metaka kako iz vašeg pištolja putuju do protivnikove glave. Jeftino, ali zabavno!

Vrijedi još napomenuti da vam za aktivaciju bullet time-a i curveanja metaka treba Adrenalin – koji dobijete tako da koknete likove (bez tih skillova). Da, znam, gameplay je opsežan kao lista Sanaderovih dobrih djela.

Loše

On je bio kao mi, a sada je ubojica!

Priča u Wantedu (kako filmu tako i igri) je jednostavno smiješna. Toliko smiješna da vas ponekad čak i zabavi (ali to se rijetko događa). Igru igrati kao Wesley; štreber-looking lik koji se odjednom našao u svijetu ubojica. Ok, u filmu se slučajno nađe u svijetu ubojica, u igri je već killer. Vi pratite njegov put prema osveti svog oca koji je izdan od svog klana ubojica te ujedno radi na osveti svoje majk….znate što, uopće nije niti važno…meni nije bilo stalo do priče i likovima, neće niti vama.

Dobro je za promjenu odigrat koju PS2 igru, wait….

Da, igra izgleda tako loše! Ne patim inače previše na grafiku te mi dobar gameplay uvijek važniji od ljepote, međutim Wanted izgleda kao trećerazredna igra. Istina, sada je već 2 godine stara, međutim nije ni prije dvije godine nešto dobro kotirala po grafici. Cut scene u igri uspjevaju izgledati još lošije nego ostatak igre. Jedina dobra strana su dosta dobre animacije kod prebacivanja iz covera u cover te animacije melee napada. Sve ostalo što se grafike tiče je za zaborav. Tijekom igranja cura je ušla u dnevnu sobu i doslovno komentirala „Gdje si ovo našao?“

Oh R2 tko te takvog stvorio

Iz nekog nama (gamerima) nepoznatog razloga neki developeri forsiraju korištenje R2 kao gumb za pucanje. Ovo je samo po sebi veoma jadno, ali kada se R2 mora stisnut DO KRAJA da bi se zapucalo, to je onda već sasvim druga priča. Moja pretpostavka je da to rade zbog Xbox kontrolera. Na Xboxu se većinom koristi R2 za pucanje te im se očito neda mijenjat kontrole kada rade port za PS3.

Da stvar ne bude samo na R2, ciljanje je isto odvratno u igri. Osjetljivost gljive nema smisla namještati zato jer je početni moment uvijek jednak (tj užasno spor). To znači da će vam mali pomaci sa gljivom biti ultra spori bez obzira na kolko povećate osjetljivost gljive. Prvih nekoliko minuta igre je skoro pa neigrivo zbog odvratnih kontrola koje nije moguće mijenjati!

Moderni shooter epic fail

Znate kako u novim shooterima rijetko kada radite jednu te istu stvar predugo? Developeri se trude malo miksat stvari. Jedno vrijeme puckarate sa puškom, pa se malo vozite u heliću, pa onda pucate iz auta, itd.

E pa genijalci koji su radili Wanted pokušali su napraviti isto to (naglasak na pokušali). Njihov problem je bio taj što su se debili sjetili samo jedne dodatne radnje koju vaš jadni protagonist može raditi – to je pucanje iz strojnice. Sad si vi mislite „Kaj si tak glup da nemreš iz strojnice pucat?“. Odgovor je, očito jesam! Kada pucate iz strojnice vaš lik „digne glavu“ i neprijatelji počnu pucat po vama. Zbog toga iz strojnice doslovno pucate metak po metak moleći se da vas ne ubiju. Da to ne bude sve, strojnica se raspada kako pucaju po vama, tako da ih morate u roku minutu-dvije pobit sve ili je game over. U igri nisam izgubio doslovno niti jedan jedini život osim na dijelovima sa strojnicom. Sa usranim pištoljima možete poklat cijelu vojsku, ali kada vam igra da strojnicu na raspolaganje jadni ste kao Simonica kad mora izračunat korijen iz četiri. Tako da….u igri postoji jedna jedina alternativa običnom napucavanju i ona je izvedena odvratno.

U igri sam došao do negdje šestog ili sedmog akta na kojem sam prestao igrat zato jer je došao još jedan segment gdje treba pucati iz strojnice – jednostavno nisam imao živaca.

Završna riječ

Wanted je igra koju je jako teško voljeti. Čak i ako odlučite progledati kroz prste užasnim kontrolama, čak i ako odmahnete rukom debilnoj priči i odvratnoj grafici, teško da ćete uspjeti odolijevati napadajima do samog kraja igre. Budući da ju nisam završio vjerujem da postoji još dosta nebuloza koje samo čekaju da ih se otkrije.

Uz curveanje metaka i odličan cover sustav ova igra je dosta obećavala, međutim neinspirirana kampanja te trećerazredna grafika dotukle su ju. Ukoliko vam je tako jako dosadno da ne znate što bi sa sobom, igra se trenutno nalazi u Cro-PS3 banci igara te ju slobodno posudite (ako ste član naravno).

Priča

Nalazimo se u Americi, godina je 1911. a polako se bliži kraj divljeg zapada kakvog poznajemo. Protagonist ove priče je bivši kriminalac John Marson koji, nakon što je tri godine vodio mirni život na svojoj farmi, biva primoran ponovno uzeti revolvere u ruke i krenuti u potjeru za bandom za koju je nekada radio. Sve počinje odlaskom Johna u gradić Armadillo, u utvrdu koju je zaposjeo njegov bivši kolega iz bande, na prijateljsko upozorenje ovaj odgovara standardnim rječnikom divljeg zapada i naš se lik vrlo brzo nalazi propucan na zemlji. No mjesna farmerica se smiluje i pomogne našem protagonistu, sve se to odvija kroz jedan tutorijal tako da tokom cijelog uvoda imamo kontrolu nad Johnom.  Priča je linearna (potrebno je samo slijediti upute na mapi) ali je to ne čini niti malo dosadnom jer je u bilo kojem trenutku možete prekinuti i odraditi neki mali zadatak koji vam daju mještani grada. Nakon što se oporavi od ozljede John kreće u lov na svoju staru bandu. Obzirom da mnogi nisu još došli do svoga primjerka ne želim otkrivati detalje oko priče. Sve u svemu jedan jako dobar western.

Grafika

Ovdje nema potrebe za velikim riječima dovoljno će biti da vas uputim na slike, ali ajde, red bi bio ovakvo remek djelo malo i pohvaliti. Nakon God Of War 3 sam mislio da nema te igre koja će me oduševiti grafikom, kad vidi vraga prva nakon njega me odmah ostavila bez daha. Prezentacija okoline je savršena, dimenzije okoline također. Kretnje likova dovedene su do savršenstva, doslovno možete vidjeti pokrete prstiju na okidačima. No to nije samo razrađeno na glavnim likovima već apsolutno na svim likovima koje srećete kroz igru. Posebno su me oduševile kretnje životinja. Kakav je to pravi kauboj bez konja? E pa onda je bilo i za očekivati da će konji biti napravljeni spektakularno, i to zaista jesu. Od laganog šetanja do galopa pokreti i fizionomija konja su napravljeni kao da gledate neki dokumentarac (o konjima naravno J ). Osim toga konji se i ponašaju realno, te ovisno o vašem ponašanju prema njemu on vam postaje bolji suputnik. Povećava mu se stamina i privrženost vama, te će u bilo kojoj situaciji doći na vaš poziv. Svaki grad je do detalja izrađen i grafički i funkcionalno, tako da ćete moći obići sve prostorije koje građevine imaju, od podruma do tavana sve je dostupno. Mapa je nepregledna (ovo pozitivno mislim) i puna iznenađenja, ne bih sada komentirao veličinu mape jer je tolika da je nisam uspio pregledati, ali mislim da vam to dovoljno govori o veličini.

Što reći na ovakvu grafiku? Ovo je zaista samo jedna scena iz igre

Ako se baš hoćete junačiti možete pokušati i ovakve egzibicije, ali nećete dobro proći, ipak nije riječ o Chuck Norrisu

Trudim se smisliti neki komentar ali jednostavno ne mogu, vrhunski!

Gameplay

Idemo sad na ono najvažnije. Priča, grafika, zvuk bla bla bla, sve može biti na vrhunskoj razini ali ako je igrivost siromašna onda sve pada u vodu. Od svih parametara igrivost je na najvišoj razini. Riječ je o mješavini između TPS/RPG-a. Priča je savršeno uklopljena u napredovanje vašeg lika (sjetite se samo Oblivona koji vam je doslovno „išao na ruku“ ovisno o vašem trenutnom levelu, ovdje to nije slučaj). Kako napreduje priča tako se i igra komplicira te postaje sve teža i zahtjeva dobro uvježbane poteze koji su vam ranije bili ponuđeni i pojašnjeni. Naravno nije sve u vježbanju poteza i preciznosti potrebno je imati i dobru opremu. Vrhunska oprema je dosta skupa pa ćete puno vremena utrošiti na dodatnu zaradu. Ostvariti zaradu je moguće na razne načine, najjednostavnije je loviti divlje životinje i derati im kožu te istu prodati za sitan novac. No ovdje treba odvagnuti cijenu metaka i dobiveni novac za krzno. Ovisno o vrsti životinje krzno postiže bolju cijenu. Tako da ukoliko ste neki od prijatelja životinja zaobiđite ovu igru. Meni se osobno nije svidjelo trčkaranje za životinjama jer oduzima puno vremena te sam se odlučio za efikasniju metodu zarade a to je hvatanje odmetnika. Naš John je prije svega lovac na glave. Tako da ćete u svakom gradu moći naći i do nekoliko wanted postera i prljavi posao obaviti umjesto mjesnog šerifa. Za uhvaćenog bandita bit ćete i pošteno nagrađeni, plus što ćete pokupiti i sve iteme i lovu koju je bandit imao kod sebe. Borba je jako dobro napravljena ali zahtjeva neko vrijeme za navikavanje. Ipak su u igri 3 do 4 tipke koje se moraju istovremeno pritiskati. Srećom postoji i „dead eye“ mod. U tom modu vrijeme je usporeno a vaš lik je ostaje u istoj brzini tako da možete nekoliko preciznih metaka uputiti na više meta. Naravno taj mod je ograničen vremenski, inače bi bili zaista nepobjedivi.

Problem se pojavljuje kad upadnete u zasjede koje su dosta česte, tada je najbolje pobjeći glavom bez obzira jer ćete teško izvući živu glavu. John je uglavnom samotnjak ali dosta često tijekom igre imamo i partnere koji nam pomažu (ili mi njima) što neke misije uvelike olakšava. Ovdje sam se bojao problema praćenja partnera jer su konji izuzetno brzi. No problem je riješen jednostavno, držanjem x vaš konj prati brzinu partnerovog što uvelike olakšava situaciju a ne umanjuje igrivost. Hoće li vaš lik biti dobar ili zao (ili loš J ), ovisi naravno o vama i vašim postupcima. To je jednostavno postao standard u igrama pa nema potrebe navoditi to ovdje kao neku veliku novost. Jedino što bih spomenuo je da u nekim situacijama možete lice prikriti maramom da bi izbjegli mogućnost da vas netko otkrije. Tada vaš honor ostaje nepromijenjen iako ste učinili nešto loše. Ukoliko ste ipak prekršili zakon vaše ime i lik će se naći na wanted posteru te će vas dosta često napadati lokalni lovci na glave. Ovisno o načinu na koji igrate igru možete završiti za 20 – 40h. Moja preporuka je izbjegavati brza putovanja iz mjesta u mjesto putem kočija, radije se zaputite samostalno i istražujte gigantski svijet RDR-a jer ćete otkriti puno toga zanimljivog. Ako se baš žurite završiti priču 20h će biti i više nogo dovoljno.

u desnom uglu piše koliko se nudi za vašu glavu, što je lova veća više i je i lovaca na glave koji vas traže.

Kad sve propade uvijek se nađe neko pile za očerupati

Zvuk

Soundtrack je izvrstan, barem meni jer sam obožavatelj westerna i counryija. Zvuk je možda čak i najbolji koji sam do sada susreo u igrama općenito. Ukoliko imate 5.1 čut ćete vlak iz smjera iz kojeg dolazi, ali ne samo vlak već i graktanje vrana, zavijanje kojota itd. Napokon mogu reći da su i zvukovi pušaka i pištolja savršeno napravljeni. Ništa me ne razljuti kao kad uzmem vrhunsku pušku i opalim metak a zvuk kako da sam iz praćke opalio. Srećom u RDR su najvjernije preneseni takvi zvukovi. Glasovna gluma je također vrhunska i potpuno vas uživi u divlji zapad.

Konačno

Iskreno, nisam niti znao da će ova igra izaći. Nisam fan (odnosno potpuni sam protivnik) GTA serijala jer mi je iz nekog razloga odbojan, pa sam imao predrasude o ovoj igri. No kad sam vidio koliku je prašinu digla jednostavno sam je morao uzeti, i nisam požalio igra je zaista jedno remek djelo današnje tehnologije. Nije savršena, daleko od toga, ali je dosta blizu da bude jedna od najboljih ikad. Obzirom na prodaju, popularnost i kvalitetu očekujemo vrlo brzo i neke DLC-ove, epizode itd. Tako da mislim da je ovo jedna isplativa investicija jer će vam pružiti jako puno kvalitetne zabave.

Dobro:

• Grafika
• Zvuk
• Priča
• Igrivost
• Animacija

Loše

• Kontrole znaju biti komplicirane
• Pri zasjedama je dosta teško izvući živu glavu
• Preciznost nišanjenja za vrijeme jahanja zahtjeva duuuuuuugotrajno vježbanje

Ocjena 5/5

Priča

Kako je Battlefield: Bad Company 2 klasičan shooter iz prvog lica za očekivati je da priča neće nikoga oduševiti niti potaknuti na dublje razmišljanje. Radnja igre odvija se oko četiri vojnika Bravo jedinice, popularno zvane Bad Company. Ukoliko ste igrali prvi dio upoznati se sa likovima. Moram priznati da su ovom nastavku malo više podnošljivi te da fore koje izgovaraju čak nekada znaju biti i smiješne. Ono što u igri zaokupira naš Bad Company je uber jako, uber napredno oružje kojeg se Rusi pokušavaju dočepati. Oružje je navodno razvijeno još tijekom Drugog Svjetskog rata od strane tehno-wunder nacije Japana. Neki zapleti se vide na kilometar, dok neke nećete očekivati. Priča završava na način da su sve spekulacije o Bad Company 3 redundantne. Ukratko, očekujte Bad Company 3 za dvije godine. Kvaliteta same priče nije na nekom posebnom nivou, ali nije niti loša. Dovoljno je dobra da poželite nastaviti igrati igru, ali ništa posebno da bi se ubijali oko detalja (što bi se sljedeće moglo desiti, je li možda ovaj lik bad guy, jesam li kupio WC papir itd). Single player kampanja je meni trajala oko 5-6 sati. Dosta kratko, pa čak i za FPS, ali vjerujem da na većim težinama igra i dulje traje. Ja sam igrao na normal težini tako da sam bez nekih problema završio igru.

Kakav bi to bio FPS bez malo snijega?

Gameplay

Ukoliko ste igrali prvi nastavak, Bad Company 2 vam neće prezentirati ništa neviđeno. Gameplay je fluidan, istina ne kao u CoD igrama, međutim u ovom slučaju to nije loše budući da igra ostavlja puno realniji dojam nego CoD igre. Ono što se meni svidjelo su kontrole koje su dosta standardne – slične kao u ostalim FPS igrama. Ako na BC2 dolazite sa primjerice Modern Warfare 2, navikavanja na kontrole praktički nema. Ono oko čega se DICE stvarno potrudio su kretnje. Iako BC2 nije simulacija rata, imate osjećaj težine koji vas donekle sprečava da skačete posvuda kao majmun. Zbog velikih mapa, drago mi je što je DICE odlučio uvrstiti unlimited sprint. Drugim riječima, sa vašim likom možete trčati do mile volje, on se neće umoriti.

Veoma važan element gameplay kod BC2 je njegov frostbite engine koji nudi još jedan pristup ratovanju. „Hoću li ubiti lika ili srušiti kuću u kojoj se nalazi“ – odluka je na vama. DICE je oduvijek ima kvalitetan gameplay, sa Bad Company 2 nema nikakvih iznenađenja.

Multiplayer

Kao i sa većinom ostalih FPS igara današnjice, BC2 je također fokusiran upravo na multiplayer. U multiplayeru ćete pronaći modove poput Rush, Conquest, Sqaud rush/conquest te squad deathmatch. Svaki mod dolazi i sa hardcore varijantom gdje meci rade puno više štete vašem protivniku i HUD vam je ograničen. Iako ih nema kao u recimo Modern Warfare 2, modovi su jako dobri te ćete garantirano pronaći nešto u čemu ćete uživati. Igranjem multiplayera otključavate nova oružja i specijalizacije koje vas naravno čine jačim i kompletnijim igračem. Ovisno kakva oružja koristite za vrijeme matcha (odnosno koje klase) takva ćete i nova oružja otključavati.

U igri možete odabrati jednu od četiri klase; assault, inženjer, medic te scout (snajperist). Svaki od njih ima posebne specijalizacije te posebna oružja. BC2 se sastoji od 8 mapa. Iako na prvi pogled to zvuči relativno malo, valja uzeti u obzir da su mape ogromne te da vam neće brzo dojaditi. Uz to treba DICEu skinuti kapu i na besplatnim mapama koje svaki gamer dobije kada kupi igru. Naime, uz svaku kopiju igre dobivate i VIP kod s kojim možete besplatno skidati mape za Bad Company 2. Uzmite samo u obzir da se kod može iskoristiti samo na jednom accountu te ako kupite rabljenu igru morati ćete posebno kupiti VIP članstvo.

Mutliplayer u BC2 je odličan, ali sam uočio dvije stvari koje su posebno iritantne. Kako su mape dosta velike, snajper je odabir velike većine igrača što čini igranje iritantnim kao komarac na steroidima. Uz to, modovi poput Squad deathmatcha su puni kampera koji se jednostavno niti ne trude igrat, samo čekaju na jednom mjestu da vam ubiju volju za igranjem.

BC2 multiplayer obiluje vozilima, quadovi i helikopteri su samo vrh piramide

Prezentacija

Iako su dečki iz DICE prije izlaska igre pričali kako će BC2 moć stajati bok uz bok sa Uncharted 2, to ipak nije istina. Ali nemojte me krivo shvatiti, igra izgleda odlično. Nije zapravo niti grafika ono što će vas impresionirati, nego taj frostbite engine s kojim se vole hvalisati. Moram priznat da se s razlogom hvalisaju, te se zaslužuju hvalisat. Eksplozije ne izgledaju odlično, eksplozije izgledaju zastrašujuće, posebno kad ste u kući koju neki tenk gađa. U ostalim FPSima jednostavno umrete kad recimo tenk raznese kuću. U BC2 umrete zato jer vam greda padne na glavu! DICE, skidam kapu. Ono što čini igru ugodnom za gledanje su i lokacije, single player kampanja će vas odvesti na lokacije diljem svijeta i nikad vam se neće činiti da ste na jednom mjestu predugo. Prelijepa lokacija gubi svoju čar kad ju 3 gladne godine gledaš – Riješenje: više super-lijepih lokacija!

Za razliku od MW2 koji je imao neke stvarno impresivne trenutke BC2 se više oslanja na svoj Frostbite engine koji stalno uzrokuje divljenje. U usporedbi sa Killzone 2 ipak manjka po količini detalja. Ali iskreno BC2 mi je bio veći gušt igrat, upravo zbog tih lokacija, dok je Killzone manje-više cijeli smeđ.

U BC2 ćete ovo viđati na svakom koraku, eksplozije su fantastične

Zaključak

BC2 je s razlogom proglašen kao najbolji kandidat za skidanje MW2 s trona. Sa developerske strane DICE je odradio odličan posao. Postoje segmenti gdje je igra mogla biti bolja, međutim nikad nismo te nikad nećemo vidjet savršenu igru – posebno ako ona ima multiplayer. Ako vas samo zanima multiplayer, morate uzeti ovu igru. Nažalost, sa multiplayerom nisam proveo ni djelić onoga što sam prvotno zamislio, međutim ono što sam vidio ostavilo je veoma dobar dojam (osim nekoliko stvari koje jako iritiraju). Oduševile su me sitnice kao chat koji je jednostavno fenomenalan te općenito zvuk u igri koji je sa uključenim surroundom uzrokovao negodovanje mog vremešnog susjeda. S druge strane, ako niste multiplayer tip, single player vas također neće iznevjeriti. Istina, malo je kratak, ali ako stavite na najveću težinu i ako idete po platinu, može se jako puno vremena utrošiti. Nemojte očekivat da će vas priča dirnut te da ćete nakon toga razmišljat o igri, ovo je shooter, ne Heavy Rain.

Bilo da ste multiplayer ili singleplayer tip igrača, vrlo vjerojatno ćete naći nešto u BC2 što će vam se sviđati, samo ne očekujte da će predugo trajati ako se odlučite na singleplayer.

Ukupno: 4.5

Obzirom da je PSN naglo postao popularan sve više ljudi se ne može odlučiti koju igricu izabrati, pa sam odlučio malo vam svima olakšati izbor. Ovaj tjedan donosim 3 igre iz kategorije koju sam proizvoljno nazvao „ autići“!

3

Hamsterball

Evo prva igra pa odmah izlazim van teme ali ne znam u koji žanr bi uopće svrstao ovu igricu. Eventualno u „životinje“ ali mislim da bi teško pronašao druge dvije. Kad sam vidio ime igre očekivao sam nekakvo napucavanje hrčka no grdo sam se prevario. U igri smo u ulozi hrčka koji se nalazi u lopti i cilj je sjuriti se niz stazu. Na izbor imamo SP, TA, i MP. Ovdje se najboljim izborom pokazao SP jer ipak nije riječ o klasičnoj utrci gdje imamo stazu i cilj je samo što prije proći istu. Staze su pune prepreka, rupa, čekića… koji žele omesti vašeg hrčka na putu ka cilju.

GRAFIKA: Lijepa grafika pogotovo u SP jer imate veći pregled staze, nema nekog trzanja ukoliko ubrzate svoga hrčka do maksimuma. Boje opuštajuće i oku ugodne

ZVUK: Zvuk OK, ništa spektakularno ali zar neko doista očekuje nešto senzacionalno od igre koja se zve Hamsterball?

IGRIVOST U početku zarazna, nakon nekog vremena postane monotono. MP nije nešto što poboljšava trajnost.

OCJENA 3.0/5

2

Supersonic Acrobatic Rocket-Powered Battle-Cars

Kad sam kupovao ovu igru mislio sam da je rije o onom SONICU sa Sega konzola no bio sam u krivu. Riječ je o autićima koji se bore u areni. Cilj igre je nagurati loptu u gol protivnika. Lopta je dosta neposlušna pa se treba pošteno potruditi da se nagura u protivnikov gol. SP je nije nešto što će vas previše dojmiti ali MP je vrhunska zabava. Obzirom da možete igrati i sa svojim timom, bilo da je riječ o suigračima ili kompjuterski upravljanim autićima, zabava traje i traje. Ni 1 vs 1 nije loše, arene jesu velike ali autići su dosta brzi i imaju legendarni boost tako da veličina staze ne predstavlja problem.

GRAFIKA Zastarjelo ali opet sasvim dovoljno za ovakvu igru.

ZVUK Ugodan, ali ipak sam slušao svoju glazbu dok sam igrao

IGRIVOST MP je definitivno jedan on najboljih uopće na PS3 konzoli.

OCJENA 3,5/5

1

Smash Cars

Igramo sa autićima na daljinsko upravljanje. Igra je klasična utrka ali na poseban način. Obzirom da je riječ o malim autićima na daljinsko upravljanje cijela okolina je prikazana realno. Tako na stazi „plaža“ moramo zaobilaziti lopte na napuhavanje, lopatice i slučajne kupače. Naravno ne moramo ih uvijek zaobići, jako je simpatično zaletiti se u noge kupačima koji bolno jauknu i počnu skakutati. Tada je bolje opaliti po gasu jer će vas uhvatiti i baciti daleko iza svojih protivnika . Svakom pobjedom dobivamo nove djelove za autić koji možemo po želji uređivati i nadograđivati.

GRAFIKA

Grafika je odlična, staze su jako simpatično animirane i ne vidim što bi se uopće moglo napraviti bolje za ovakvu igru.

ZVUK

Odličan, glazba nije neka ali su zvukovi vjerno napravljeni

IGRIVOST

Najbolja od ove tri igre

OCJENA 4/5

Drhtavica, nervoza, pomalo panika, uzbuđenost, razno razni flashback-ovi u prošlost, sve su to emocije koje su prošle kroz mene dok sam sa strahopoštovanjem ubacivao disk u PS3. Vraćam se u dane mladosti, pomislih. Kakve su to bile igre?! Odmah mi je na pamet pala scena iz `Povratka u budućnost` kada Marty okine one kauboje na aparatu, a klinci ga pogledaju i kažu: `To se igra rukama?!` Yeah, man. Let`s rock this joint!

Prezentacija

                       Intro koji svojim scenama iz dobrih starih igara (kada se više vodilo računa o gameplay-u nego grafici; jer nije bilo niti mogućnosti tada ljepše napraviti igru ), jednostavno vabi na igru, te mene dovodi u stanje spuštene čeljusti, suze u oku i curenja slina prebacuje se na izbornik u kojemu se može birati jedna od četrdesetak igara. Izbor se može podesiti po abecedi, godini izlaska pojedine igre, žanru ili po najdražim nam (favorites, jel?). Te najdraže možemo označiti posebnim odabirom sa desne strane od imena same igre sa pet `kućica` za odabir koliko nas je koja igra dojmila bodovanjem od jedne do pet `kućica`. Sam izbornik je napravljen vrlo svrsishodno u dva dijela. Lijevi dio je dio sa popisom igara, dok je u desnom dijelu ekrančić u kojemu vidite svojevrstan intro označene igre. Od svake igre može se odabrati opcija `Museum`, koja nas vodi u povijest i zanimljivosti pojedine igre. Isto tako pritiskom na trokut u izborniku prebacujemo se u `extras` izbornik sa opcijama koje treba otključati prelaskom određenog zahtjeva za određenu igru.

Zvukovi

             Ako postoji nešto što će vas definitivno vratiti kroz vrijeme, to su zvukovi u igrama. Ne samo glazba koja je obrađena i zvuči kao originalna, već i efekti koji vam daju dojam kao da se nalazite u igraonicama iz američkih filmova. Više od toga zaista nemam o čemu pisati po tome pitanju.

Gameplay

             Sve igre su remasterirane u HD-u i nude vrhunski užitak pri igranju. Igre same po sebi ne nude širok spektar odabira tipaka na controleru pomoću kojih se igra, već je sve više-manje određeno strelicama (ili gljivama) za kretanje te trokutom, kvadratom, krugom i x-om. Potrebe za sixaxis kontrolom nema, što je nekako i razumljivo obzirom da se većinom radi o 2D platformskim igrama, tako da, ako vam lik pobjegne sa ekrana u treću dimenziju, ugasite PS3 i idite malo odmoriti, jer postoji velika vjerojatnost da ste pretjerali sa igranjem (bar tog dana). Igre su ponajviše arkadnog stila i dobra stvar je ta da su teške, mislim retro teške (osim onih za klince, npr. Sonic). Primjera radi, mislim da sam lakše završio Uncharted, nego došao do kraja u Golden Axe-u, bez obzira što za jednu treba cca 6 sati igranja, dok za drugu pola sata. Ono što me pomalo razočaralo jest to da se od četrdesetak igara neke ponavljaju, odnosno bolje je reći da imamo više nastavaka iste, tako npr. Imamo Sonic The Hedgehog 1, 2, 3 i Sonic & Knuckles; Streets Of Rage 1, 2 i 3; Golden Axe 1, 2 i 3 i to ih je već deset. Opet, s druge strane, kao Golden Axe fan, nisam u potpunosti razočaran :). Mnogo igara nudi multiplayer u kojem vas netko može podupirati u prelasku svih tih silnih levela. Može se doći i do trofeja, no obzirom na kolekciju igara raznih žanrova, sumnjam da će kome pasti na pamet da ih ide sve skupljati, no opet, ima nas svakakvih. Usprkos popisu samo je 35 trofeja sveukupno, a popis istih možete pogledati na portalu među trofejima.

Lista igara:

Alex Kidd in the Enchanted Castle

Alien Storm

Altered Beast

Beyond Oasis

Bonanza Bros.

Columns

Comix Zone

Decap Attack starring Chuck D. Head

Dr. Robotnik’s MBM

Dynamite Headdy

Ecco the Dolphin

Ecco II: The Tides of Time

E-SWAT

Fatal Labyrinth

Flicky

Gain Ground

Golden Axe I

Golden Axe II

Golden Axe III

Kid Chameleon

Phantasy Star II

Phantasy Star III: Generations of Doom

Phantasy Star IV: The End of the Millennium

Ristar

Shining in the Darkness

Shining Force

Shining Force 2

Shinobi III: Return of the Ninja Master

Sonic 3D Blast

Sonic and Knuckles

Sonic Spinball

Sonic The Hedgehog

Sonic The Hedgehog 2

Sonic The Hedgehog 3

Streets of Rage

Streets of Rage 2

Streets of Rage 3

Super Thunder Blade

Vectorman

Vectorman 2

Final thought

Da se moglo bolje, mislim da je jer ima još mnogo naslova koji bi mogli upasti u ovu “ultimativnu” kolekciju. Iako je popis velik i može se ubiti puno vremena igrajući se, mislim da novije generacije gamera neće biti previše oduševljene ovim naslovom, dok će retro gameri pronaći nekoliko igara baš po svom guštu, znam da ja jesam .

Developed By: Backbone Entertainment Published By: SEGA Genre: Classics Release Date: Europe: February 20, 2009
Players: 1-2

Peace, love & lollipops

by Marek

Priča

God of war 3 nastavlja točno tamo gdje smo u God of War 2 ostavili Kratosa. Na leđima titana Gaie i u pratnji ostalih titana penje se na vrh Olimpa kako bi se osvetio bogovima, prevenstveno Zeusu. To je sve što ću vam reći o priči jer sve ostalo bi bili spoileri. Samo ću reći da je priča u God of war 3 odlična od početka do kraja te završava u stilu prave grče tragedije.

Gameplay

Ako nešto nije pokvareno nema to smisla ni popravljati. To je glavna mantra God of war 3. Svi oni koji su imali prilike zaigrati bilo koji od prošla dva nastavka, od prve minute će se osjećati kao kod kuće sa kontrolama. Kontroliranje je gotovo isto kao u prva dva dijela, dok je tim iz Santa monice jedino radio sitna podešavanja kako bi ono bilo još lakše i fluidnije. Borbe se i dalje sastoje u nizanju smortonosnih kombinacija napada bilo kojim od četiri nova oružja. Osim već prepoznatljivih Blades of chaos (ovaj put su Blades of exile), dvostrukih mačeva povezanih lancima za Kratosa, tu su tri sasvim nova oružja Claws of Hades, Nemesis Whip,  te Cestus. Prva dva su varijacija na temu blades of exile/chaos, dok je Cestus u biti jedino unikatno oružje, a radi se o paru glomaznih metalnih rukavica u obliku lavljih glava koje su ustanju nanijeti ogromnu štetu neprijateljima. Mijenjanje oružja je u God of War 3 dodatno pojednostavljeno  te ovaj put Kratos može usred jednog komboa promijeniti oružje pritiskom na L1 + X.

Osim hladnih oružja Kratos na raspolaže ima i sa nekoliko magičnih napada koje su ovaj put vezane za svako oružje čime je još više olakšana njihova uporaba za razliku od prijašnjih nastakaka kad je magija bila odvojena od oružja i igrač je mora ručno prebacivati između istih.

Slično kao i prije Kratos može povećavati svoje magijske sposobnosti i život skupljajuću pera Feniksa i Gorgonove oči, ali u novom nastavku u miks su još ubačeni rogovi Minotaura koji su izvor snage za Kratosovo sekundarno oružje, Apolonov luk.

Iako je God of War 3 malo više orijentiran na akciju nego prijašnja dva nastavka, i ovdje zagonetke igraju veliku ulogu iako se možda ovaj put ne radi o tako zahtjevnim zagonetkma kao iz prijašnjih nastavaka te odlično obavljaju zadatak da malo razbiju monotoniju od konstantne akcije i malo uspore gameplay i pripreme igrača neku novu epsku borbu. Sve u svemu omjer zagonetki i akcije je dobro izbalansiran.

God of war 3 je i dalje u cijelosti linearan i mogućnosti za istraživanje lokacija su svedene na sami minimum. Kamera je i dalje fiksirana na Kratosa kao u prošlosti i omogućuje dobar pregled lokacija dok traje borba.

Za prvi prelazak na normlanoj težini je potrebno cca deset sati, ali za sve lovce na platinu ili one koji traže dodatan izazov i žele dodatno izbrusiti svoj skill tu su titan i chaos težina te neizostavni dio svkog god of war nastavka, arena sa nekoliko izazovnih nivoa.

Prezentacija

Od trenutka kad prvi put upalite God of War 3 pa do samog kraja svaka scena jednostano vrišti riječ epski i ta ista riječ vam konstnatno odzvanja u glavi. Ako vas je uvodna bitka God of War 2 ostavila bez daha onda će te ovdje dobiti srčani udar, jer je cijelih uvodnih trideset minuta do same borbe sa prvim bossom dok se na leđima titana Gaie Kratos uspinje na Olimp prepuno akcijom, a veličina svega što se događa je dosad viđena jedino na PS2 naslovu Shadow of the Colossus, ali i to je tek blijeda usporedba jer zapravo ovako nešto još niste imali prilike igrati.

U odnosu na prijašnja dva nastavka, God of war 3 , osim samom veličinom nadilazi i općenitim izgledom. Dosta scena izgleda skoro kao računalno generirane scene iz prijašnja dva nastavka te je zapanjujuče da se sve to odvija ako ne u relanom vremenu onda u samom engineu igre. Grafički engine koji pokreće God of War 3 je zaista impresivan jer nudi super detaljne likove poput samog Kratosa, ogromne  titane i desetke neprijatelja da budu na ekranu u isto vrijeme bez pada u kvaliteti te se bilo kojem trenutku igra vrti na 30 fps.

God of war serijal je inače poznat po brutalnosti, ali ono što novi grafički engine omogućuje u God of War 3 po pitanju brutalnosti je nadmašuje dosad viđeno u video igrama i igra s pravom nije primjerena mlađim igračima.

Ovako epska igra ne bi bila potpuna bez isto tako epskog soundtracka koji God of war 3 itekako ima. Svi oni sa souround sustavom će biti oduševljeni kvalitetom zvuka u ovoj igri. Osim soundtracka, zvukovi oružja, magija, neprijatelja te samih likova su izvanredni. Likovima kao i do sad glas posuđuju neki od poznatijih lica iz Hollywooda.

Na disku osim igre dolazi dosta dodatnog sadržaja u obliku bonus videa o izradi igre, svim svim cut-scenama i sl.

Zaključak

Napokon smo i taj dan dočekali i God of War 3 je napokon došao, gotovo tri godine od izlaska posljednjeg nastavka. Sva očekivanja da li će treći i konačni nastavak u God of War serijalu uspjeti su se ostvarila i mogu reći da je igra debelo nadmašila drugi dio i nudi dostojan završetak ovom odličnom serijalu. Sa grafičkim izgledom kojem trenutno nema pravog konkurenta i odličnom pričom God of war 3 je zacementirao ovaj serijal kao must-have za sve koji vole video igre. God of war 3 je igra o kojoj će se još dugo govoriti kao o najboljoj akcijskoj igri i može poslužiti kao odličan primjerak kao bi se trebale raditi igre ovakvog žanra.

Naziv: God of War 3

Developer/Izdavač: Santa Monica/SCE

Žanr: Akcijska avantura

Godina izlaska: 2010.

Ocjena

Priča: 5

Gameplay:  5

Prezentacija: 5

Konačna ocjena: 5/5

Veliko hvala Sony Hrvatska na uručenoj kopiji igre God of War III.

Oduvijek su mi tučnjave bili najdraži žanrovi igara. Još od doba Mortal Kombata 1 na Super Nintendu. I sada sam si ponovno kupio Super Nintendo te uživam u tim legendarnim igrama. Mortal Kombat 1, Mortal Kombat 2, Street Fighter Turbo 2, Killer Instinct, Tuff E Nuff itd. samo u neke od, po meni, najboljih igara ikad. Mortal Kombat je definitivno propao i izgubio svu svoju čar, Tekken da ne spominjem, jedino se Street Fighter uspio vratiti na tron. U moru svih tučnjava koje su danas na tržištu pojavila se i ova, Facebreaker. Pokušali su igrače pridobiti humorom i jednostavnošću. Jesu li uspjeli? Pročitajte dalje u recenziji.

Gameplay

Igru sam na sreću krenuo igrati u Multyplayeru sa frendom (Marek) i curom i to je preporučam svima koje je kupe. Izbjegnite SP pod svaku cijenu, dovedite frendove i počnite sa zabavom. Ok krećemo, igra ima jako zabavan meni napravljen u stilu nekog stripa i tu odaberem VS mode. Pojavljuje se ekran sa likovima 7 ih ima otvorenih, još toliko skrivenih. Ja odabirem neku mrcinu od cca 150 kg žive vage a frend (Marek) uzima nekog gejastog španjolca. I tada kreću lagane  pripreme za borbu, iznenadilo me koliko malo tipki ima. Zapravo koriste se svega 4 tipke, 1 high punch, 1 low punch, obrana i breaker. Ništa neobično obzirom da se ipak radi o boksu. Cilj igre je doslovno zgaziti protivnika.

Pobijediti možete klasičnim nokautom ali to je totalno OUT. Protivniku morate napraviti FACE BREAKE. Slobodni prijevod bi bio LOM LICA i to zaista i je. U jednom trenutku protivnika možete omamiti i tada pada na pod. Brzim klikanjem na trokut vaš će lik doslovno zdrobiti lice vašeg protivnika na jako maštovit način. Nekada će lice protivnika zgaziti nogom poput kukca, nekada će se baciti na protivnika svom težinom. U svakom slučaju to me jako iznenadilo. Takva brutalna razbijanja nisam očekivao. I kada napravite „Face Breake“ glavu tog protivnika dobivate kao trofej (onako na drvenom štitu kao jelenja glava). SP je dosta naporan i na najlakšoj težini obzirom da su mazohisti iz „freestyla“ napravili kardinalnu grešku što se tiče kontrola. Naime, da biste izbjegli recimo high punch svoga protivnika, morate držati gumb za svoj svoj high punch (konkretno kvadrat). Obzirom da morate držati tipku za high punch cca 3 sec. da bi vaš lik umjesto udarca napravi uzmak, a protivniku za udarac treba manje od 1 sec. razumijete što se tu događa, dok vi napravite uzmak primite barem 3 udarca. A dok se vaš lik krene uzmicati protivnik se prebaci na low puncheve. Frustrirajuće do bola. Zato sam se ipak držao igre s ekipom.  Nema uzmaka, nema taktike, samo razvaljivanje šaka. I to igru čini zaista zabavno. Na kraju svake borbe imam pogled na lice poraženog a najbolje od svega je što ukoliko imate kameru može slikati svoje lice ili nečije drugo (šef, punica, žena…) i onda ćete vidjeti kako bi izgledalo da ga izmlatite.

Prezentacija

Grafika je OK. Zabavna, onako stripovska, ništa ozbiljno. Likovi su u biti karikature standardnih boraca iz ostalih igara ili iz stvarnog svijeta. Staze su dosta dobro napravljene, prilično interaktivne i dok čekate svoj red ukoliko igrate s ekipom možete vidjeti razne smiješene situacije koje se događaju oko vas. Zvuk je jako dobar. Udarci zvuče baš onako kao bi trebali za ovakvu igru, BUM, TRES, KRAŠ!

Trajnost

SP jako kratko, umara brzo i odustat ćete nakon 2-3 pokušaja od po sat vremena. MP jako dobar, sa ekipom će trajati i do nekoliko sati u komadu uz garantirano dobru zabavu i puno smijeha.

Dobro:

Osvježenje od standardnih tučnjava.

Nema nekih velikih komplikacija s posebnim potezima i comboima, jako je zabavna u društvu.

FACEBREAKE je nešto što je zaista zabavno, iznenađujuće brutalno za ovako simpatičnu igricu.

Loše

Frustrirajuće kontrole u SP-u.

Likovi su poprilično isti, vrlo brzo se dobije dojam da je to sve u biti jedan model koji ima različitu vanjštinu.

Grafika 3,2

Zvuk 4

Igrivost 3,1 (raste u društvu)

Trajnost 2,8

UKUPNO 3